POLOK I VOLS - ZNACI SLIKARSTVA

Misao Žorža Matjea da je 'umetnost jezik, a znak njen prvi element' dovodi do obrtanja uobičajenog poretka tumačenja znak – značenje. Time je izazvana pojava nove fenomenologije na području ekspresije. Stvaralačkim činom umetnika upravlja improvizacija, a upućivanje na neki uzor ili predumišljaj se odbacuju. Celokupna istorija umetnosti postaje put ka raspadu oblika i ponovnom pronalaženju znakova.

Znak (ono po čemu se neko ili nešto raspoznaje il razlikuje od drugog; signal, crta, oznaka, odlika, karakteristika, dokaz; dogadjaj, zbivanje, predosećanje, značenje, simbol i dr.) u svoj svojoj složenosti i u svoj svojoj jednostavnosti postaje prvi korak novog stvaralaštva.

Drugačiji poredak tumačenja (znak koji prethodi značenju) dovodi i do nove strukturacije oblika, počevši od potpune praznine. U njoj stvaraoci Istražuju, Pronalaze Znakove kao takve. Krajnji proizvod je nastajao kao delo 'psihičke improvizacije' (termin Pola Klea). Ta nova tendencija u slikarstvu se javlja istovremeno, a nezavisno u Parizu i Njujorku, sredinom četrdesetih godina dvadesetog veka kroz stvaralaštvo prvih nosilaca umetnosti koja će biti označena zajedničkim imeniteljem: apstraktni ekspresionizam.

Kroz stvaralaštvo umetnika apstraktnog ekspresionizma se može pratiti postepeno prihvatanje znaka, simbola, metafore, tzv. narativne alegorije, oksimorona, ikone, budućih elemenata retorike apstraktnog ekspresionizma. Medjutim, nisu svi umetnici koristili iste elemente ove retorike, niti su do njih stizali istim redom, iako su bili veoma upućeni na rad svojih kolega i upoznati s njihovim razmišljanjima.

Krajem tridesetih i u prvoj polovini tridestih godina dvadesetog veka, znak postaje elemenat koji je predstavljao nešto izvan sebe samog, ali na način koji nije bio narativan. Povezivanje oblika sa značenjem postaje stvar prošlosti. Značenje samog znaka se usložnjava i stiče brojne mogućnosti i tumačenja.

Najznačajniji uticaj je u toj sferi došao iz radova Sigmunda Frojda i Karla Gustava Junga. Frojdova definicija funkcije simbola iz 1914. godine, te Jungovo učenje o simboličkim shemama – arhetipovima i duboko zapretenim mitskim osnovama u čoveku. U tumačenjima znakova je upleteno sada kako konceptualno, tako i lingvističko nasledje čovekove primitivne prošlosti i prošlosti čovečanstva. Umetnici su ti koji na površinu iznose te naslage i na taj način imaju skoro isceliteljsku ulogu. Kako za sebe, tako i za čovečanstvo.

Njihove strasti, nade, strahovi, poimanje čoveka u svetu, njihova svest, njihova podsvest, otvaraju nove sadržine i teme slikarstvu. Uputno je setiti se Polokovog odgovora na kritiku Hansa Hofmana. Hofman je naime kritikovao Poloka da slika iz srca i da će vrlo brzo njegova inspiracija nestati, te da je bolje da se okrene prirodi kao izvoru inspiracije. Polok mu je odgovorio: 'Ja sam priroda'.

Izložba Polokovih slika u Njujorku i izložba Volsovih slika u Parizu, obe održane 1947. godine predstavljaju danas svojevrsnu tačku preokreta. Njihova platna velikih dimenzija su postala nosioci znakova novog slikarstva.

Volsove apstrakcije izložene 1947. godine u galeriji Druan, nastaju iz crteža mastilom, na papiru malih dimenzija. Debeli nanosi boje, unutar kojih je često urezivao crteže, dobijali su skoro karakteristike reljefa. Spontanost i neposrednost kao odraz njegovog prihvatanja egzistencijalističkih ideja i filozofije nadrealista, oslobadjaju njegovu ruku, te njegov potez dobija obeležja psihičkog automatizma, koji su propovedali nadrealisti.

Krugovi i amorfni oblici koji se javljaju na njegovim poznim fotografijama su tek utrli put. Spontanost i naivnost dečijih crteža, fantastični likovi, čudna izobličenja koja počinje da slika početkom četrdesetih godina dovešće ga do 'automatskih seizmograma'. Oni su mu obezbedili prvo mesto u evropskom enformelu.

Za Poloka se slikarski proces razvija do mitskog čina, kada samo slikanje gubi smisao koliko za konkretno, toliko i za apstraktne oblike. Samim tim se i pitanje sadržaja postavlja manje oštro. Radja se gestualno slikarstvo.

U gestualnom slikarstvu se znak i gest poistovećuju. Znak je taj 'skraćeni čin', ali istovremeno znak se posmatra kao nešto formi i masi koje samo naizgled eliminiše u slici. Na taj način, odbacujući sve ono što zatvara i ograničava, znak ostaje uvek otvoren.

Umetnost tako postaje, prema rečima Kandinskog, ispoljavanje unutrašnjeg sadržaja.