UMETNIČKA SCENA U SAD POČETKOM XX VEKA


Razvoj američke moderne umetnosti i pojava prvog izrazito američkog stila, vezuje se za delatnost prve generacije umetnika koji su pripadali Njujorškoj školi slikarstva
[1], koji su svoje stvaralaštvo započeli u periodu izmedju dva svetska rata. Ova prva generacija slikara Njujorške škole nije bila opterećena umetničkom tradicijom, kao njihove evropske kolege, te su bili otvoreniji za svaki uticaj i putokaz. Medjutim, svodjenje cele jedne generacije američkih posleratnih slikara na puke kopiste i odricanje svake originalnosti njihovim delima je, po Haroldu Rozenbergu velika greška, koja potiče od nerazumevanja sredine u kojoj su se ti umetnici razvijali, te da se kod njih pre može govoriti o 'iskorišćavanju neposredne prošlosti'[2]. Kao i stvaraoci evropske moderne umetnosti i američki posleratni slikari su bili mučeni 'kontradikcijama koje su nametnute položajem umetnika u oskudnom vremenu'[3]. Takvo oskudno vreme, rodilo je najveće individualce evropske i američke moderne umetnosti, kroz njihovu ličnu potragu (i kao umetnika i stvaralaca, ali i kao ljudskih bića) za novim moralnim i metafizičkim temeljem, kao i stvaranjem onoga što je Harold Rosenberg nazvao 'tradicijom novog' - kao specifičnim statusom modernističkih i avangardnih tekovina u savremenoj umetnosti i kulturi.
Početkom prošlog veka u SAD, centar umetničke avangarde, naprednih i stvaralačkih snaga u kulturi i umetnosti bio je Njujork. Njujork je imao tradiciju avangardizma koja se, s prekidima, protezala sve do Izložbe oružja iz 1913.g. pa i pre toga do aktivnosti Alfreda Štiglica pre I Svetskog rada.
[4] Američki fotograf Alfred Štiglic je u svom fotografskom ateljeu –galeriji, u umetničkim krugovima poznatoj kao 'najvećoj maloj sobi na svetu', organizovao početkom XX veka izložbe fotografija, slika i crteža Matisa, Tuluz-Lotreka, Rusoa, Pikabije, Severinija, Brankuzija, Rodena, Pikasa, Braka kao i prve izložbe dečje umetnosti i skulpture Afroameričkih stvaralaca.
Verujući da je umetnost neodvojiva od života, umetnička grupa poznata pod nazivom Škola pepeljare (1890-1908) uvela je nove revolucionarne teme u američko slikarstvo. Osnovao ju je slikar Robert Henri oko 1890. godine u Filadelfiji i veoma brzo mu se pridružila i grupa ilustratora koju su činili Džordž Luks, Džon Sloan, Vilijam Glakens i Everet Šin. Slikali su urbanu stvarnost, radničku klasu, ulice, barove, boks mečeve, anonimne i obične ljude. Oko 1908. godine u Njujorku se osam članova Škole pepeljare odvojilo i osnovalo umetničku grupu pod nazivom Osmorica. Bez obzira na različite umetničke pristupe, ujedinila ih je ideja o suprotstavljanju akademskoj tradiciji, strogim pravilima i gušenju spontanosti u stvaranju. Organizovali su prvu umetničku izložbu svojih dela koja su sami odabrali, bez prisustva žirija, stručnjaka ili dodele nagrada. Bili su i deo tima koji je organizovao čuvenu Izložbu oružja 1913. godine, a 1917. godine su organizovali i prvo američko Društvo nezavisnih umetnika. Uticaj ove dve umetničke grupe se osećao i u radu američkih umetnika tokom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka.
Izložba pod nazivom Izložba oružja
[5] održana je 1913. godine u oružarnici 69. njujorškog puka. To je bila prva velika izložba dela savremene evropske i američke umetnosti, koju su organizovali sami američki umetnici bez posredništva dilera umetničkim delima i galerista, gde je bilo izloženo čak 1600 slika. U Njujorku su stvarali ili su bar u nekom periodu svog stvaralaštva, boravili svi od značajnih američkih umetnika tog perioda. U ovom gradu su bile organizovane radionice i grupne zajedničke izložbe američkih i evropskih umetnika (prevashodno predstavnika Pariske škole). Takve sredine su bile idealne za razvoj novih ideja i medjuprožimanje raznolikih uticaja.
Američko scensko slikarstvo je termin koji objedinjuje glavni tok realističkog i antimodernističkog slikarskog stila popularnog u SAD početkom perioda Velike Depresije. To je bila svojevrsna reakcija na evropsko moderno slikarstvo, a u želji da se stvori originalni američki stil. Ovaj tok umetnosti su činile u osnovi dve škole, regionalizam koji se orijentisao na ruralne teme i urbani, politički angažovani socijalni realizam. Tek su pojedini umetnici uspeli da se svojim delom izdignu iznad glavnog toka, poput Čarlsa Barčfilda i Edvarda Hopera.
Ipak, tek će prihvatanje i razumevanje savremene evropske umetničke prakse, dati odlučujući podsticaj razvoju originalnog američkog stila u periodu od kraja tridesetih i tokom četrdesetih godina dvadesetog veka. Evropsko moderno slikarstvo, rodjeno je u stavu suprotstavljanja tradicionalnim, akademskim stilovima, tehnikama i 'završenim' radovima. Kao rezultat radjalo se nefigurativno i apstraktno slikarstvo s jedne strane i s druge strane, slikarstvo koje nije isključivalo potpunu ili shematičnu figuraciju, ali je u potpunosti razbijalo okove tradicionalne forme. Potraga za novim izrazom ujedno je bila i potraga za sopstvenim identitetom u novom vremenu. Shodno takvom shvatanju, istorija moderne umetnosti je preusmerena sa generalnih i opštih tokova, na praćenje 'pojedinačnih praksi' (Rozenberg), uz uvažavanje činjenice da je istorija umetnosti lanac inspiracija, te da sve ima svoje začetke u nekom prethodnom vremenu.
[1] Termin njujorška škola se javlja u tekstovima kritičara umetnosti četrdesetih godina dvadesetog veka. Tim su terminom kritičari, po rečima Mišela Opinga, označavali 'amorfnu legiju umetničkog sveta' /Abstract Expressionism-The Critical Development, New York 1987, str. 16/. Umetnici njujorške škole su se našli u poziciji avangardizma kao alternativnog oblika akademizma, onog koji teži ka eksperimentima i novinama. U svojim istraživanjima, oslanjali su se na tradiciju prethodnih avangardi evropske umetnosti. Avangarda se istorijski ispoljavala kao suprotstavljanje vladajućim umetničkim zakonima i kao nesposobnost da se uklopi u kolektivno. Termin Njujorška škola obuhvata istovremeno i estetski fenomen i društvenu organizaciju (prim.a.).
[2] H. Rosenberg, "Ogledi o posleratnoj američkoj umetnosti", Prometej, Novi Sad 1997, 15
[3] L. Sejka, "Traktat o umetnosti", Zlatna grana, Sombor 1995, 44
[4] E.L. Smith, Movements in art since 1945, new edition, Thomas and Hudson, London 2001,
str. 16: New York had a tradition of intermittent avant-guardism which streched back to the Armory Show of 1913, and beyond that, to the pre-World War I activities of Alfred Stieglizt'
[5] Armory Show

Nema komentara: